OD NAJBOLJEG HOTELA SA PET ZVJEZDICA DO NAJGORE KANTE S MILIJUNIMA ZVJEZDICA

Kada smo poletjeli iz Budimpešte, nismo niti pomišljali da će let od četiri sata i dvadeset minuta potrajati dvanaest sati. Niti da će naše odredište umjesto Keflavika biti ponovno Budimpešta. Zbog nezgode prilikom nečijeg polijetanja s Keflavika, pista je bila zatvorena. Kako je to zasad jedina međunarodna zračna luka Islanda, u zemlju vatre i leda nismo mogli sletjeti prvog planiranog dana.

Dogodilo nam se ono što nijedan putnik ne želi da mu se dogodi… Izgubili smo dvadesetak dragocjenih sati. Međutim, pribravši se i dozvavši se optimizmu (jer pamet tada zakaže) odlučila sam iz nastale situacije isforsirati životnu poruku Univerzuma.

Prije svega, i kratko vrijeme je odlično vrijeme kada ga se dobro organizira, tako da nemamo ni trenutka za gubljenje. A budući da smo tu noć proveli u Sofitelu s Lančanim mostom kao susjedom preko puta, potvrđeno je i da je dobro sve što se dobro svrši. Spomenuta nezgoda je prošla bez ikakvih šteta po sudionike, a nas je naš prisilni plan B počastio odličnom kavom, mekanim kroasanima i svježim voćem za doručak. Nešto kasnije toga dana, već smo pili čaj od mente iz termosice i jeli sendviče u najboljem najgorem automobilu na Islandu… I eto, živjeli smo život.

REYKJAVIK

Reykjavik, glavni i najveći grad Islanda sa svojih 120 000 stanovnika (što je trećina islandske populacije), je najsjevernija svjetska prijestolnica neke suverene države. Kao i cijeli Island, komunalna infrastruktura Reykjavika je oslonjena na održiv koncept suživota s prirodom. S obzirom na obnovljive izvore energije na dohvat ruke, zemlja je minimalno oslonjena na fosilna goriva. Upravo geotermalna energija, kao najvažniji od spomenutih izvora, jedanje od odlučujućih faktora u gospodarskoj stabilnosti države. A iz istog razloga se Reykjavik ubraja među najčišće gradove svijeta. I doista, nebo gore na Sjeveru je toliko čisto da baca potpuno novo svjetlo na činjenicu zašto igla na kompasu baš uvijek pokazuje Sjever.

Osim što je jedan od najčišćih, Reykjavik je i jedan od najskupljih gradova svijeta. Ipak, visina cijena i životnog standarda nije praćena jednakom visinom nebodera i blještavilima kakve je za očekivati od skupih metropola. Kuće su uglavnom građene betonom i limom sa začuđujuće tankim zidovima u donosu na surovost tamošnje klime. Međutim, upravo surovost klime je razlog takvoj građevinskoj praksi. Suprotno mojim razmišljanjima, teški zidovi i masivne građevne konstrukcije samo otežavaju održavanje. Nema te ljudske tvorevine koja bi mogla isprkositi silama prirode do kraja, što Islanđani jako dobro znaju. Zato grade montažnim, lako zamjenjivim i popravljivim materijalimada bi bili spremni za brze promjene i popravke. Već kroz spomenute observacije sam shvatila da je održivi razvoj za Islanđane način života, a ne puki projekt.Međutim, Reykjavik ipak krasi i dašak modernizma. Poslovna zona, ako tako mogu nazvati kvart veličine Trga bana Jelačića, u svojim staklenim plohama odano zrcali planinu Esjan koja joj leži sučelice s druge strane zalijeva. Sve to zajedno čini jednu jedinstvenu liniju horizonta, podvučenu zajedničkim nazivnikom svih gradskih sastavnica – jednostavnošću. Arhitektura Reykjavika je prožeta jednostavnošću.

JEDNOSTAVNOST JE KRAJNJE SAVRŠENSTVO

A da je jednostavnost ultimativna manifestacija ljepote, svjedoči i Sólfar, ilitiga Sun Voyager. Kao skulptura posvećena obećanju neotkrivenog teritorija, napretka i slobode bila je upravo savršena polazna točka naše islandske avanture. Lungomare Reykjavika završava u staroj luci, alikrije i još jednu impresivnu znamenitost – koncertnu dvoranu melodičnog imena Harpa. Kao prva asocijacija na ime Harpa, javlja se instrument. Ali Harpa ima značenje i u nordijskom folkloru, aoznačava mjesec kojim počinje ljeto. Povezivali je s instrumentom anđela ili početkom ljeta, sasvim je svejedno. Ovo remek djelo savršeno se uklapa u melodiju okolnih planina i hladnog mora, baš kao što ljetni povjetarac savršeno zaokružuje lijeno popodne na vrućoj plaži.

Svakako najpoznatija znamenitost Reykjavika je Hallgrímskirkja, upečatljiva znamenitost vidljiva iz svakoga dijela grada, kao zvijezda Sjevernjača. Prostranom, svijetlom i smirenom unutrašnjošću crkve dominiraju impozantne orgulje. Ispred crkve stoji američki dar Islandu, kip Leifuru Erikssonu. On je prvi Europljanin koji je otkrio Sjevernu Ameriku, prije Kristofora Kolumba. Povijesno nemaju zajedničkih točaka, ali trgcrkve i kipa mi je izgledao kao moćan jedrenjak s odlučnim Erikssonom na pramcu i Hallgrímskirkjom kao snažnim jedrom.

Ostatak grada je skladan i sladak, u bojama. Darovni koncept dućančići, kafeterijice, barovi i umjetničke galerije. Naš boravak u Reykjaviku se poklopio s dolaskom ljeta (početak svibnja) pa smo vidjeli slavlje u tu čast. Ulice su bile pune kostimiranih ljudi, a nekolicina se skinula do gola za trkačke solo dionice.

Jasno je da su Islanđani istinski sretni ljudi. Bez posebnih povoda, poticaja ili pomagala, oni su samo sretni.

EGZOTIKA NA NEPCIMA

Lučki dio grada priča autentičnu priču o ribarskom životu stanovništva. I morski specijalitetisu najbolji baš u luci. Među tradicionalnim jelima svakako posebno mjesto zauzim aRotten Shark, jelo koje je navodno toliko groznog okusa koliko i imena, a radi se o mesu morskog psa koje šest tjedana odstoji u zemlji prije negoli se pripremi. Vrlo egzotično, moram priznati,ali to je valjda neka vikinška stvar pa neću ulaziti u to svojim nježnim dalmatinskim nepcem. U zemlji pečen toplinom lave se također sprema i tradicionalni rúgbrauð. Rúgbrauð doslovno znači ‘raženi kruh’. Islandski jezik ne poznaje nepotrebne komplikacije i besmisleno uljepšavanje nazivlja.

To je, dakle, raženi kruh slatkog i nježnog okusa. Tradicionalna kuhinja nudi još i Sheepshead (nomen est omen, ne moram mnogo objašnjavati), zatim prozirni liker koji bi kod nas bio kvalificiran kao ‘za prozore’, te razne juhe od mesa i jastoga. Nažalost je cjelokupni gastronomski doživljaj ograničen zbog astronomski visokih cijena.

Pod pojmom ‘astronomski’, točno to i mislim. Orijentira radi: najjeftinije jelo u restoranu je povrtna juha, čija cijena ne pada ispod 14 eura. Zato nam se prehrana bazirala na menijima složenima među policama supermarketa.Ali i to je u suštini bilo domaće.